Da li se svi nakon prosvjetljenja povlače iz svijeta, sjede nepomično u nekoj pećini, ne brinu za tjelesne potrebe i usmjeravaju se samo na unutarnju stvarnost, kao što je to učinio Ramana Maharishi?

Ne nužno. Naposljetku, pitanje uvijek možete svesti na to da i prosvijetljeni ljudi uglavnom jedu, piju i spavaju. Možete ga svesti i na higijenu, odlazak na toalet ili osnovne zdravstvene potrebe. Prosvijetljeni možda nije uvijek raspoložen za tako nešto. Taj dio sasvim razumijem. Ponekad, sjajna iluzija koju zovemo svijetom jednostavno je prenaporna. Neposredno nakon tog zadnjeg čina skidanja maski prevladava osjećaj umora i zasićenosti. Bilo bi sasvim u redu jednostavno se zaustaviti i milostivo umrijeti. Mnogi su i umrli na taj način, ne dočekavši stabilizaciju stanja i preobrazbu malog osobnog života u… nešto drugo. Neke od takvih, zbunjenih i preplavljenih prosvjetljenjem, odlučnih da nestanu i tjelesno, ipak su „spasili“ – drugi ljudi. Njegovani od njih, jednako tako zbunjenih onim što se događa, „spašeni“ su postali „veliki sveci“.

Na neki način, prosvijetljeni je tako gurnut naprijed od Života samog. Nije to njegova želja. Tako se jednostavno dogodi.

Međutim, nije mudro misliti da se uvijek mora dogoditi taj spasili-me-drugi scenario. Budući da u prosvjetljenju nema razlike između ovog tijela i tijela nekog drugog, nema ni razlike između ovog uma i nekog drugog uma. Želja da se bude „spašen“ i tjelesno sačuvan za ovaj svijet – barem dok tijelo za to ima snage – može također doći i iz „ovog“ uma.

Glede odustajanja od života, potrebno je razlikovati dvije različite situacije. Jedna je da bilo tko neprosvijetljen može pasti u zamku želje za smrću. Instinkt za preživljavanjem može se poništiti zbog bolesti, očaja, straha ili čak i ljubavi. Sama želja za smrću ili ravnodušnost prema životu ni na koji način nije znak prosvjetljenja. Drugim riječima, ne možete suditi o prosvjetljenju na osnovi toga.

Druga situacija događa se u samom prosvjetljenju. Čini se da tada postoji sklonost testiranja volje Života nekom vrstom potpunog predanja. To ide nekako ovako: „U redu, ništa mi drugo ne pada na um. Nemam što raditi. Možda je vrijeme da odustanem? Ako nije, onda će se nešto dogoditi.“

I nešto se dogodi. Ili se ne dogodi.

U prvom slučaju živite. U drugom, umirete.

Dobro je razumjeti da su prosvijetljeni ljudi negdje rođeni. Dio su kulture, vremena i prostora. Zapravo, rođeni su kao neprosvijetljeni, a zatim, kao udarcem munje, postaju prosvijetljeni. Nakon toga, i dalje su dio onoga što ih okružuje.

Ramana Maharishi rođen je kao Venkataramana Ayyar. Indijac. Bilo je to godine 1879. Od nekog takvog ne možete očekivati da se ponaša poput čovjeka rođenog u Europi dvjesto godina ranije, ili u Americi sto godina kasnije.

I tako je, sasvim razumljivo za svoje kulturno okruženje, Ramana odlučio postati sanyasi. Sanyasi ne brine previše za svoje tijelo, a Ramana je tu nebrigu doveo do savršenstva. Njegovo tijelo mogli su sasvim lijepo pojesti mravi – dok je on još uvijek živ, zdrav i budan. Ne bi učinio ništa da to spriječi. A što se tiče njegove vlastite hrane… pa, sasvim sigurno nije činio ništa da bi je pribavio. Umrijeti od gladi za njega je bila sasvim prihvatljiva mogućnost.

Poštovali su ga zbog toga. I danas bi zbog tako nečega bio zapažen, a u tadašnjem kolektivnom indijskom umu postajalo je slaganje da se s vremena na vrijeme takve stvari događaju; ponekad, božansko silazi u ljude. S takvom tradicijskom pozadinom, što je Venkataramana Ayyar mogao učiniti? Tijek njegova života nakon prosvjetljenja bio je logičan, implicitan i neizbježan.

Ali, to ne znači da i vi morate tako postupati (ne morate ništa, naravno), ili da je nebriga prema tijelu i ravnodušnost prema životu znak pravog prosvjetljenja.

Mogli biste izdržati ubode komaraca i mrava i mogli biste im dozvoliti da vas žive pojedu. Vjerojatno bi to bilo užasno iskustvo, kričali biste, plakali i patili. Ali, mogli biste se i dovesti u stanje neosjećanja bola i zanemarivanja užasa zbog takve sudbine. Čak i kad biste postigli takav sumnjivi duhovni uspjeh, sve to ne bi značilo ništa i ni na koji način ne bi bilo povezano s prosvjetljenjem.

To je samo pozornica.

Sanjaju li neprosvijetljeni duhovne ovce?

Kažu da su mnogi ljudi, predani uspomeni i učenju Ramane Maharishija blagoslovljeni vizijama u kojima ga vide i razgovaraju s njim.

Da, ako dovoljno dugo zurite u nečiju fotografiju i začinite zurenje s dovoljno vjere, i vi ćete imati vizije.

Ako ste uronjeni u kolektivno uvjerenje da je netko bhagavan, božanska inkarnacija, ako sudjelujete na hodočašćima, darshanima, posjetama, sastancima, molitvama… sve to usmjereno prema nekome, i vi ćete imati vizije, naravno.

I meni su ljudi govorili kako im ponekad dolazim u snove ili čak imaju iskustva koja bi se mogla nazvati vizijama. A nisam ni blizu toj vrsti drame koja je stvorena oko Ramane Maharishija! Bio sam samo čovjek koji zna nešto, predavač, pisac; zapadnjak s aurom nečeg različitog. Duhovnom aurom, da budem točan. Ljudi su čitali što sam napisao, vidjeli me kako govorim, sudjelovali na tečajevima. I neki od njih – dosta njih, ali ne svi – rekli su da ih posjećujem u snovima. Ili su me vidjeli na mjestima gdje nisam mogao biti, ili sam u to vrijeme bio negdje drugdje.

Ne sjećam se astralnih putovanja u tuđe snove, niti da sam u nekom trenutku bio na više od jednog mjesta istodobno. Uvijek kažem takvim sanjačima da se radi o njihovu snu, njihovoj viziji, i da to nema nikakve veze sa mnom. Neki shvate poantu, ali neki ne. Zadržavaju svoja uvjerenja jer im to odgovara. Odličan je osjećaj poznavati nekog posebnog, nekog s tajnim moćima, sposobnog da čini čuda! Činjenica da taj netko poriče i obeshrabruje takvu pažnju nekima uopće nije važna.

Koliko mogu saznati iz knjiga, Ramana Maharishi također je obeshrabrivao vjerničku gužvu oko sebe. Znao je da to nije stvarnost; da se radi o proizvodu iskrivljenoga uma. Um je sklon stvaranju iluzija ne bi li zadovoljio svoje vlastite želje. Stvarat će ih kad god mu se za to pruži prilika.

Ako biste, primjerice, bili voljni iskoristiti tu sklonost, mogli biste se igrati bezbrojnim trikovima. Ljudi će povjerovati u bilo što. Neke „duhovne“ figure, „proroci“, gurui i njima slični, poznati su baš po tome. Još uvijek ih milijuni poštuju i obožavaju kao svece i bhagavane.

Smeće. Nije vrijedno vremena ni spominjanja.

O Bože, daj mi normalan život!

Od ranih dana, u kojima je dopuštao da mu tijelo jedu crvi i života koji ni u kom pogledu ne biste mogli nazvati urednim i normalnim, Ramana se razvio u primjer „normalnosti“ svojim sljedbenicima.

U knjizi „The Mind of Ramana Maharishi“ (Jaico Books, 2012-07-09, Kindle Edition, Locations 1155-1158) Arthur Osborne piše:

„Ipak, vrijedno je razmisliti o činjenici da puna normalnost i sudjelovanje u dnevnoj rutini života, čiji je Sri Bhagavan bio savršen primjer u svojim poznim godinama i koju je prenosio svojim sljedbenicima, njemu nije bila moguća odmah nakon Probuđenja u kući njegova ujaka u Maduri. Srećom, ono što je postalo moguće za Sri Bhagavana, on je svojom milošću omogućio onima koji ga slijede.“

No, dakle, mladi Ramana, netom probuđen, zapravo je bio zbunjen. Za njega je to bilo vrijeme suočavanja s istinom. A istina je bila vrlo „okrutna“ prema svemu što je do tada naučio. Stvar je bila vrlo jednostavna: to što je naučio, moralo je nestati. Ili barem izblijedjeti do neprepoznatljivosti i zaborava. Ponovno, zbog tradicije u kojoj je rođen, izabrao je šutjeti. I ne brinuti za tijelo. I ne živjeti „normalno“.

Zastrašujuće je kada običan čovjek sa Zapada, ili s Istoka, čuje tako nešto. To je neka vrst prijetnje. Nije to nešto što bi običan čovjek želio.

Želja „običnog“ čovjeka i nije važna, ali kad pogledate što je Ramana radio tijekom kasnijih godina, jasno vidite da se slika promijenila. Njegov se život više uskladio s onim „što ljudi žele“. Govorio je o nenasilju. Bio je pobožan i preporučivao je duhovnu praksu. Govorio je o duhovnim spisima, o kojima je mnogo znao. Izgleda da je imao eidetsko pamćenje, a to znači da je mogao prizvati u sjećanje sve što je ikada čuo, pročitao ili doživio, zbog čega je bio izvrstan govornik. Na strani srca, bio je nalik Kristu, što se posebno vidi iz njegova odnosa s majkom.

Sve u svemu, Ramana je preobrazio sam sebe u mnogo prihvatljivijeg sveca, odbacivši ekstreme svoje mladosti.

Mogu samo pretpostaviti da je odlučio dati ono što je drugima bilo moguće primiti. Dakle, lagao je i išao niz dlaku uobičajene duhovne priče.

Ili je bilo tako, ili uopće nije bio prosvijetljen, već samo jako duhovno razvijen.

Odabirem scenario prosvjetljenja, ali ne zbog njegovih moći, života, priča i statusa, već zbog onoga što je u mnogim situacijama neprestance ponavljao. Poruku je izražavao različitim riječima, ali ona je uvijek glasila da prosvjetljenje uopće nije osobno iskustvo!

Nekako, uz svesrdnu pomoć boginje Maye, ljudi uspijevaju ne čuti ono bitno. Razmišljaju o sebi i onome što će postići kad dođu na mjesto prema kojem im je pokazivao Ramana. Uglavnom ga uopće nisu čuli.

Ako prosvijetljeni poživi (i preživi fazu zanemarivanja života koja dolazi nakon prosvjetljenja), on ili ona jasno vide da ljudi nisu sposobni čuti istinu. A kad bi bili sposobni, ne bi bilo potrebe da je se izgovara.

I tako, umjesto istine, oni govore nešto drugo.

Ne zvuči vam dobro? Zapravo je još gore od toga! Ne samo da govore nešto drugo, već i žive nešto drugo!

To je prokletstvo koje sa sobom donosi prosvjetljenje. Laž. Laž u koju više ne možete vjerovati, ali koju ste prisiljeni živjeti.

Znači, kad slušate o životu Ramane Maharishija, znate što čujete: laži.

Ipak, tu i tamo, iza fraza skrojenih za duhovno indoktriniranu publiku, možete osjetiti prst koji pokazuje prema izlazu. Ali, u tom smjeru malobrojni žele gledati.

Guru biznis

Razmislite o pitanju gurua. Indijci obožavaju zamisao o vlastitom predanju živoj osobi koja je, pretpostavljamo, postigla prosvjetljenje. Duhovni tražitelji sa Zapada također su prihvatili tu zamisao. Ima neke čarolije u tome.

Suočen s prevladavajućim očekivanjem, Maharishi Ramana napravio je ono što je jedino bilo moguće: pustio se toku i ustvrdio da je guru nužan.

Ali on sam ga nije imao! Prosvjetljenje mu se jednostavno dogodilo u mladosti. „Ah“, rekao bi on sasvim u stilu prosvijetljenog lažljivca koji gladi dlaku neprosvijetljenih, „nije nužno da guru dođe u ljudskom obliku.“ O, super, dragi Ramana! Sad su svi sretni. Naravno da je Guru više od ljudskog – to može biti duhovno stvorenje ili čak prirodni zakon, element; sam Svemir može biti guru!

Je li Ramana guru? Ne, on nema učenike. Tako je barem odgovorio na prvu. A zatim, nakon što se među predanicima raširila panika, malčice se ispravio, ne izravno, ali tu i tamo izgovarajući neke rečenice koje su najugroženiji mogli slobodno protumačiti kao: „Ne brini. Ja sam tvoj Guru. Siguran si, brinem se za tebe.“

Pritisnut uza zid doktrinom utisnutom u um robova kulture oko sebe, upotrijebio je ono što je bilo moguće upotrijebiti kako bi načinio što manje štete svojim riječima.

Tako ćete čuti od njega da u stvarnosti Bog nema ni svrhu ni značaj. ‘Tko obožava Boga?’, pitao bi. ‘Tko je obožavani Bog?’. To isto pitanje pojavljuje se u njegovoj vichari („pažljivom razmišljanju“): „Tko sam ja?“. A opet, u nekim drugim prilikama, Bog je sve, jedino što postoji, Jedan – istoznačnica s Jastvom, Bitkom ili Stvarnošću. Zavisi o tome tko je slušao i kome se obraćao.

Ponekad, ta je igra bila vrlo zabavna i imala je mnogo slojeva. Primjerice, priča o milosti. Kad pitaju o tome, ljudi misle na nešto što im je dato, a ne na ono što su nekako zaslužili.

Unatoč tome što je ustrajao na meditaciji, koncentraciji i drugim duhovnim praksama, Ramana je doista jasno rekao da je Guruova milost jedino što čovjeku može dati prosvjetljenje.

Ta je izjava tako indijska, tako vedska i tradicionalna da nitko s tog mjesta ne može reći ništa protiv nje. Ali, da su ljudi slušali što im je Ramana govorio u drugim prilikama, čuli bi istinu – jedinu istinu koja je bila u skladu s njegovim vlastitim putem.

Napor, trud, djelatnost – sve to stvara posljedice; nagrade ako ih tako želite nazvati. Prosvjetljenje nije rezultat napora, duhovnog ni bilo kakvog drugog. Zbog toga je „milost“ ispravan naziv. Prosvjetljenje se jednostavno dogodi, poput udara munje.

„Guru“ može biti bilo što ili nitko, ali uvijek predstavlja Istinu – ono što je stvarno. Stvarnost vas udari i razdere svijet iluzije. Tako se to događa. Ne zbog toga što ćete vi nešto učiniti ili zbog toga što ćete živjeti s nekim, služiti ili obožavati nekoga; ne zbog toga što ćete meditirati, misliti, pomagati druge, kažnjavati sebe ili piti gee. Dogodit će se milošću.

Možete se pripremiti, ali time nećete ubrzati prosvjetljenje niti je to razlog što ćete ga primiti. Milost je poput dobitka na lutriji. I baš kao i tamo, i ovdje možete dobiti nešto jedino ako igrate. Što se prosvjetljenja tiče, to je jedina svrha duhovnosti.

Krava imenom Lakshmi

Ramana Maharishi je imao kravu. Njeno ime bilo je Lakshmi. Kad je ostarjela i bila na izdisaju, proveo je njene zadnje sate uz nju. Prislanjao bi svoj obraz na njenu glavu, tješio je i šaptao nešto što je samo ona mogla čuti. Kažu da je Ramanina krava umrla mirno.

Natjerao je svoje sljedbenike da spale njeno tijelo i postave drveni kip nalik njoj na njezin grob. Sam je napisao epitaf i u njemu ustvrdio da je krava imenom Lakshmi postigla mokshu, oslobođenje ili prosvjetljenje.

Nemojte me pogrešno shvatiti; njegov čin prema voljenoj kravi nije znak prosvjetljenja, ali jest znak slobodnog duha; onog tko se ne boji pogledati preko ljudskosti i vidjeti istu Istinu u svemu.

Tražite Gurua? Živu osobu koja će vas prosvijetliti? To ćete prije naći u kravi, ili psu, nego u čovjeku.