Netko mi je dao besplatnu knjigu „Leptiri su slobodni letjeti: Novi radikalni pristup duhovnoj evoluciji“, koju je napisao Stephen Davis. Isprva je nisam želio pročitati. Podnaslov je bio previše sličan suvremenim new-age-self-help besmislicama. Ali, čovjek je ustrajao jer me čuo govoriti o prosvjetljenju, a mislio je da Stephen pjeva istu pjesmu.

U redu, dat ću mu priliku, pristao sam na kraju. I dao sam mu je, tijekom jedne od mojih dugih šetnji nakon ručka.

Stephen me gotovo izgubio na početku, tvrdeći da su njegova postignuća vrijedna svakog truda i napora. „Došao sam do visoke razine na kojoj su prihvaćanje, radost, mir i staloženost postojanja mnogo veći nego što sam očekivao“, ustvrdio je Stephen i tako potvrdio činjenicu da nije došao nikamo. Zapravo, i sam kaže da još nije „tamo“, što njemu znači „na vrhu“, i to je, mora se priznati, pošteno od njega.

Ako čovjek jest „tamo“, ne na vrhu, nego tamo, gdje god to bilo, i čita Stephenovu knjigu, onda ne može ne primijetiti da, unatoč naučenim riječima i izrazima, postoje znakovi „htijenja“ ili barem davanja prednosti jednom nad drugim. (Jedna od takvih malenkosti je što Stephen ne želi da itko dobije bilo kakav novac u ime njegove knjige. A zapravo, zašto ne, Stephen? Da bi sve izgledalo plemenito i uzvišeno? Knjige s cijenom mnogo puta dosegnu više ljudi nego one besplatne, ako je to cilj koji želiš postići.)

Međutim, Stephen me zainteresirao svojim iskustvom. Vidio je i doživio mnogo toga. Pokušavao je i učio. Tijekom svoje mladosti privukli du ga duhovni pokreti koji su zagovarali promjenu u svijetu poput „Moral Re-Armament“ skupine ili Scijentologije. Iako s navedenima osobno nisam imao nikakve veze, ipak mi je takva privlačnost bila bliska. Moji su „duhovi“ bili obučeni u drugačiju odjeću, ali opsjedali su me na isti način.

Također, moram priznati, drugo poglavlje pod naslovom „Udruživanje“ vrlo je dobro napisano, zanimljivo je i prenosi važnu poruku. Govori o cijeloj duhovnoj sceni, koristeći terminologiju Jeda McKenne o „zreloj ljudskosti“ (Human Adulthood). Ako pročitate to poglavlje, vjerojatno ćete bolje razumjeti tu zamisao nego ako samo pročitate Jedove knjige. Uzgred, to su iste zamisli o kojima sam i sam pisao u člancima poput „Jaje Maye“, ili pak knjigama poput „Uklanjanje faktora karme“ gdje govorim o „duhovnoj zrelosti“.

Dakle, Stephen, nakon početne sumnjičavosti, za sada stvari idu u dobrom smjeru. Da vidimo kamo ćeš dalje krenuti sa svojom knjigom!

Fizika. Hmmmmm…

Uključivanje fizike u priču o duhovnosti ne samo da je popularno, nego izgleda da se podrazumijeva. U redu, nema štete u tome. Sve je dozvoljeno… ako funkcionira. I ako je točno, barem na razini analogije.

Možda sam sitničav, ali Davisova je fizika nedorečena, iako je jako voli i mnogo truda posvetio je tome i nakon knjige u posebnoj videoradionici.) http://www.holographicuniverseworkshops.com/

Dijelovi knjige koji govore o fizici dobro su napisani, čak vrlo zanimljivo, s obzirom na to da je većina činjenica o kvantnoj fizici već prisutna u previše duhovnih knjiga. Svakodnevna ideja holograma ispravno je objašnjena, što mi se sviđa, jer na drugim mjestima možete pronaći pokušaje analogija koji završavaju razočaranjem zbog toga što autor zapravo ne poznaje ono o čemu pokušava pisati. Nije, međutim, jasan onaj dio koji govori o vezi između kvantne fizike i holograma.

Uporaba izraza „hologramsko načelo“ zbunjuje. Stephen pokušava reći da je naša „stvarnost“ hologram, i to naziva „hologramskim načelom“. Iako ustraje na tome, ne ukazuje na vidljivu vezu između suvremene fizike (kvantne ili neke druge) i zamisli da je naš svemir hologram.

Postoji, međutim, stvarno hologramsko načelo u suvremenoj fizici! Ali, to načelo nema nikakve veze s onim što Stephen piše. Ono je rezultat rada jednog drugog Stephena, a odnosi se na crne rupe i njihovu entropiju. Naravno, to bi bio Stephen Hawking.

Pravo hologramsko načelo kaže (jednostavno i ukratko) da je fizika unutarnjeg n-dimenzionalnog prostora jednaka fizici n-1 dimenzionalne površine tog prostora.

Nemojte previše pitati što to zapravo znači. U ovom trenutku to vjerojatno nitko ne zna, ali moguće objašnjenje izgledalo bi nekako ovako:

Budući da je naš svemir naizgled trodimenzionalan (zapravo je jedanaestodimenzionalan, kako tvrdi teorija struna, ali samo su tri prostorne dimenzije „izdužene“, dok su ostale nekako „skvrčene“), njegova površina mora biti n-1 dimenzionalna, a to u ovom slučaju znači dvodimenzionalna (3-1=2). U takvom dvodimenzionalnom svemiru kvantni učinci bili bi mogući na makroskali, a ne samo u mikrosvijetu kao unutar našeg svemira. Razlog je taj što u dvodimenzionalnom svemiru ne bi bilo gravitacije koja djeluje na kvantne događaje. Takva „čarobna“ fizika površine našeg svemira savršeno bi točno opisivala sve što se događa unutar tog svemira!

Kao posljedica svega toga, nameće se zaključak da je naš „stvarni“ svijet zapravo dvodimenzionalan, a da mi samo sanjamo da smo trodimenzionalna stvorenja (ili koje god već brojeve želite upotrijebiti). Međutim, moglo bi biti i obrnuto. Također, moglo bi biti da su obje vrste fizika jednako stvarne ili nestvarne. I naposljetku, postoji pitanje poveznice između „površinske“ fizike i „unutarnje“ fizike.

Postoji mnogo pitanja, zapravo. Fizičari još nisu spremni za odgovore na njih.

Nažalost, Stephen Davis je ta pitanja sasvim propustio. Pogrešno upotrebljava frazu „hologramsko načelo“ da bi objasnio uobičajeni hologram i prenio to objašnjenje na dobro poznatu, ali ne baš korisnu čaroliju kvantne fizike.

Zbog toga su mu fizikalne analogije nedorečene i vjerojatno pogrešne.

Ali, doista sam sitničav, zar ne?

U redu, hajdemo dalje.

Prije nego što dođem do doista razočaravajućih dijelova knjige koji, nažalost, potvrđuju moj prvi utisak, moram priznati da sedmo poglavlje usmjerava pozornost čitatelja na vrlo zanimljiva istraživanja iz neuroznanosti.

Ta istraživanja govore o neobičnim pojavama povezanima s procesom donošenja svjesnih odluka. Primjerice, ako odlučujete o tome koju tipku ćete pritisnuti, plavu ili crvenu, vaš mozak unaprijed pokazuje – prije nego što vi toga postanete svjesni – koju ćete odluku donijeti. Stephen objašnjava: „…mozak jasno pokazuje, i do šest sekundi unaprijed, koju će tipku ispitanik pritisnuti. Radi se o šest sekundi prije nego što se ‘svjesna odluka’ pojavi u umu. Moždana aktivnost tako je jasna i precizna, da su tehničari 100% pouzdani u predviđanju izbora samo prema gledanju snimke moždane aktivnosti.“

Wow! Dobrom starom U.G. Krishnamurtiju ovo bi se jako sviđalo. Mozak kao prijamnik! Nema misli u njemu, samo antena za nešto drugo. I jasan, ali i jasno pogrešan osjećaj da „ja odlučujem“ oko nečega.

Volio bih da je Stephen Davis imao na umu ta istraživanja kad je pisao ostatak knjige.

***

A ostatak knjige razlog je zašto mrzim sve te pisanije o prosvjetljenju! Sve su to besmislice. Beskorisne stvari. Poluistine i laži, zbunjujuće i ometajuće. Tišina je mnogo bolja. Potpuna mi je nepoznanica odakle dolazi impuls za „izražavanjem istine“. Naravno, sada govorim i o sebi i svojim vlastitim člancima i knjigama.

Što se tiče Stephena Davisa, prema njegovu pisanju zapravo i nisam tako kritičan, jer on pripada sasvim drugačijoj skupini. On doista vjeruje u ono što piše. Vjeruje da je ispravno prenio ono što je naučio. Ne mogu se natjecati s takvim uvjerenjem. U usporedbi s njegovom vjerom u put na kojem se nalazi, ja sam samo sjenka koja izgovara sjenovite riječi svojim nepostojećim jezikom.

Znam da puta nema, pa stoga nikad nisam ni bio na njemu. U Stephenovoj slici svijeta mene je nemoguće pronaći, iako nisam ni izvan nje.

Prosvijetljen sam.

On nije.

I, zapravo – ovo bi mogao biti najluđi dio priče – i vi možete razumjeti zašto je to tako. Morate samo slijediti očigledno; ne odustati i slijediti taj trag do neizbježnog kraja. Nemojte okrenuti leđa zaključku kad na kocku dođe vaš vrat kao što je učinio Stephen Davis pišući svoju knjigu.

U početku koristi ispravne riječi. Posudio je Platonovsko-McKenninu analogiju pećine koja je zapravo kinodvorana. Tvrdi da ono što doživljavamo nije stvarni svijet, te da riječi ne mogu opisati kako taj stvarni svijet doista izgleda. Naš um nije opremljen za takvu spoznaju. Također, Stephen spominje da vi (ja) morate umrijeti te da će tako pogrešna stvarnost – iluzija – također umrijeti.

Ali, na neki način uvijek uspijeva izbjeći konačnost tog zaključka. Uporno pokušava izbjeći smrtonosni zagrljaj konačnog znanja.

Tako će primjerice reći: „Nitko ljudski zreo neće pronaći stalnu i istinitu radost, obilje, moć i ljubav tako dugo dok sjedi u stolcima kinodvorane. To tako ne funkcionira.“

Ta rečenica izgleda poput nečega što bi McKenna napisao, ali nije. „Tako dugo dok sjedite u stolcima kinodvorane“ znači da ćete, ako se pomaknete s tog mjesta, PRONAĆI „stalnu i istinsku radost, obilje, moć i ljubav“.

Da, Stephen! Želim to! Kaži mi – kako da se pokrenem? Kamo da idem? Učinit ću to jer to želim. To je sve što sam ikada želio!

Vidite li pogrešku?

Ako je ne vidite, pokušajte s ovim: „I ti moraš umrijeti – to znači, ‘ti’ onakav kakav misliš da si ‘ti’, moraš umrijeti. Jedino kroz takvu smrt možeš otkriti tko si zapravo.“

Ah, kakvo olakšanje! Zapravo samo lažni ja mora umrijeti. Nije da ću ja, pravi ja, nestati, zar ne? Umrijet će samo ono što ja mislim da jesam, a nešto drugo – PRAVI JA – pojavit će se umjesto toga!

Odlično! Dajte mi to! Uvijek sam želio pronaći svoju pravu vrijednost i svoje pravo ja. Cijelo vrijeme znam da mora biti nečeg višeg u životu i želim to pronaći. Želim znati tko sam ja zapravo!

O Bože!

Nije li netko spomenuo umiranje? Na koliko načina i koliko jako čovjek može iskriviti svoje vlastite riječi? Umiranje znači umiranje. Smrt. Nema više. To ne znači da ćeš preživjeti i pronaći neki bolji budući život. Umiranje je konačno baš kao što i zvuči.

Ljudi to ne žele. Stephen Davis također to ne želi. To je razlog zbog kojeg je počeo s naizgled „prosvijetljenim stavom“ odbacivanja starih zamisli o svrsi, naporu, posebnom mjestu u Božjim očima, promjeni svijeta i samoga sebe, itd. Ali, umjesto da doista razdere tu glupost na komadiće, naposljetku je stvorio fantastičnu priču o tome što vas očekuje tamo naprijed.

Primjerice, reći će vam da ne morate raditi ništa kako biste dovršili svoju „vožnju“ (koju je zamislio „Beskonačni JA“), a zatim će vas obasuti buketom poglavlja s instrukcijama što trebate učiniti da biste tu vožnju ipak dovršili. (U tom je smislu poglavlje „PROTIV prosudbe“ posebice smiješno.)

Reći će vam da ništa što ste naučili tijekom svog prethodnog duhovnog puta nije važno u „čahuri“ (tako naziva pred-prosvijetljeno stanje), a zatim će vas obasuti poukama o tome kako se nositi sa svojim osjećajima, što oni znače i što moramo naučiti iz njih – što je upravo ono što ste cijelo vrijeme radili na dosadašnjem duhovnom putu. Bez obzira na tu očiglednu istost, Stephen će tvrditi da je to različito od bilo čega što ste radili ranije.

Citati iz McKenninih knjiga posebno neobično zvuče u tom kontekstu. Toliko su promašeni da mi se zavrtjelo u glavi kad sam ih čitao usred sveg tog miš-maša. Radi se o bolnom primjeru činjenice da zapravo ne možeš reći nikome ništa, koliko god to dobro izrekao. (Što me, neizbježno, navodi na pitanje zašto zapravo ovo pišem?)

McKennin citat kaže da je nevezanost popratna pojava oslobođenja. Davis ga navodi, a zatim nastavlja POUČAVAJUĆI kako biti nevezan za ispunjenje želja. Hej, Stephen, zar ne znaš što znači „popratna pojava“? Znači da će se dogoditi samo po sebi, nakon oslobođenja, a ne znači da na tome trebaš raditi. Kao što si i sam napisao (a nisi shvatio) – ne trebaš ništa raditi.

McKennin citat objašnjava da autoliza (poseban postupak ‘probavljanja samoga sebe’) nije samo pisanje dnevnika i suočavanje s osjećajima. Davis ga navodi, a zatim poučava kako raditi upravo to (pisati dnevnik i suočavati se s osjećajima).

McKenna govori o tome kako će vas autoliza svesti na ništa. Davis se sretno slaže s tim i uvjereno nastavlja: „ništa… osim radosti i prihvaćanja smirenog postojanja.“

Jasno je zašto to Davis čini. On nije otišao nikamo. Još je uvijek ovdje, točno tamo gdje je i bio, gdje je počeo. Ono što nije jasno jest zašto bi bilo tko PROPUSTIO vidjeti da je tome tako? Jer, siguran sam, mnogi će biti zavedeni i pomisliti da su McKennine riječi, i neke druge riječi koje doista govore o prosvjetljenju, jednake riječima koje ispisuje Stephen Davis.

Nisu. Točka.

***

Što se tiče metafora, analogija i priča koje su u knjizi, one mi se sviđaju. Međutim, jednako mi se tako sviđa i znanstvena fantastika, fantasy, ili pak duhovne i religiozne priče. Sve je to zapanjujuće! Ponekad se pitam na koji način ljudi sve to smisle – radi se o pravom čudu!

Stephen Davis ispričao je priču u kojoj je prosvjetljenje put od duhovnog Mount Everesta. Ako to želite doživjeti, morali biste raditi sljedeće:

1. Probuditi se iz hipnotičkog kino sna svakodnevne stvarnosti. (Duhovni ljudi to su već učinili, jer inače ne biste ovo čitali.)
2. Shvatiti da duhovni pravci koji žele promijeniti čovjeka ili svijet ne funkcioniraju. (Taj dio duhovni ljudi teže prihvaćaju, jer to je upravo ono što oni žele učiniti. Ali, u redu, pokušajmo pratiti tijek misli iz knjige.)
3. Shvatiti da mi nismo oni koji imaju kontrolu. (U redu, to nije teško. Mnogi duhovni ljudi to razumiju. Nije teško uvidjeti da nemamo kontrolu – svijet nije onakav kakav bismo mi željeli da bude.)
   Opustiti se i uživati u ‘vožnji’ koju je Beskonačni JA stvorio za vas. (I ovo mnogi duhovni ljudi rade, posebice kad prihvaćaju volju Božju, predaju se Svemiru i slično. Hm, da li mi to radimo istu stvar ponovno i ponovno? Što se dogodilo s „novim, radikalnim pristupom duhovnoj evoluciji“?)
4. Ako sve to učinite, ući ćete u „duhovnu čahuru“, u kojoj ćete provesti nekoliko godina doista prihvaćajući gore spomenuto. (Ovaj dio sličan je „mračnoj noći duše“, koju proživljavaju mnogi duhovni tražitelji. Neki od njih više puta.)
5. Raditi naporno na svom egu, nevezanosti, neprosuđivanju, itd. upotrebljavajući stare, prokušane New Age metode emocionalnog pročišćavanja (uključujući i pogrešno shvaćenu McKenninu autolizu, te uz to pronalaziti sve moguće izgovore da ne uvidite kako je sve što radite suprotno napucima iz točke 2. i 4.)
6. I na kraju, Beskonačni JA će vas osloboditi čahure. I tada ćete biti ono što doista jeste – leptir oslobođen za let. (Pa, svi duhovni ljudi vjeruju da ih nakon svih nevolja očekuje neka vrsta ‘neba’. Inače, zašto bi radili to što rade?).
7. Kao što vidite, ništa novog pod Suncem. Pogotovo nema ni traga prosvjetljenju! Samo stari, gotovo nepodnošljivi smrad velikog ega koji ne želi otpustiti svoje jadno postojanje.

Što god da se događa poslije prosvjetljenja, to ne doživljava ego. Cijela je Davisova priča još jedan ujed Maye. Umjesto umiranja, ego smišlja novu, bolju stvarnost za samoga sebe. U ovom slučaju, on je dragocjeni igrač kojeg je stvorilo Beskonačno JA s namjerom iskušavanja ograničenja. Nakon svih mogućih nevolja kojima je izložen (zbog hira Beskonačnog JA), ego će biti oslobođen i na neki način prenesen u pravu stvarnost samo ako razumije svoju ulogu i ne suprotstavlja joj se.

Ne, on neće umrijeti. On će se preobraziti u nešto bolje. Kroz čahuru će postati leptir.

Da, Stephen, vrlo je vjerojatno da će izmišljeni lik iz videoigre konačno, voljom svog stvoritelja, izaći iz igraće konzole i postati stvaran. Lara Croft je to učinila. Doista. Najprije je bila u videoigri. Zatim u filmu. Zašto se ne bi mogla uzdići do naše, mnogo više, materijalne razine postojanja? A ako je to moguće, onda je moguće i da mi budemo oslobođeni i preneseni u pravu stvarnost.

Najbolji dio ove priče koji predstavlja životni sok Maye, glavnog uma iza iluzije, glasi ovako: kada Stephen Davis konačno iziđe iz svoje čahure (to se još nije dogodilo, po njegovim vlastitim riječima), znate li što će se dogoditi s njim?

Bit će točno tako kako je opisao; točno kako je zamislio. Postat će leptir i bit će slobodan letjeti.

Dakle, njegova knjiga govori o tome, a uopće ne govori o prosvjetljenju.

***

Nadam se da nisam bio preoštar prema Stephenu Davisu. Njegova knjiga i misli u njoj su iskreni i na mnogim mjestima korisni (nemojte, molim vas, slušati njegov savjet – navodno zasnovan na nepostojanju straha – o tome kako ne treba stavljati pojas u automobilu niti nositi kacigu kad vozite motor). Recimo, pronaći ćete korisne savjete o tome kako biti sretan, miran i vjerovati životu. Ali, unatoč njegovim stalnim tvrdnjama da to nije jednako razmišljanjima „unutar kinodvorane“, upravo je tako: savršeno je jednako.

Ako knjigu prihvatite na toj razini, odlično.

Ali, ako pokušate pronaći makar i „p“ od prosvjetljenja, možete odmah odustati; tamo toga jednostavno nema.

***

Ovaj esej napisan je kao primjer. Stephen Davis relativno je nepoznati pisac i naizgled bi se moglo činiti da sam se „okomio“ na njega upravo zbog toga. Međutim, radi se o događaju iz života, a ne o namjeri. Dogodilo se da me nitko nije pokušao tako uporno uvjeriti da neki drugi pisci i učitelji govore o prosvjetljenju kad govore o „prosvjetljenju“, pa je iskreni Stephen „nastradao“. Vjerojatno bih bio mnogo oštriji prema mnogo poznatijim duhovnim učiteljima koji govore besmislice o nečemu o čemu ne znaju ništa. Većina njih govori o svojoj vjeri, o svemiru utjehe i nade koji su stvorili za sebe i pokušavaju ga proširiti na druge. Naravno, na to imaju pravo, ali to s prosvjetljenjem nema baš nikakve veze.