Na koji se način pojam decentralizacije odnosi na nas, našu svijest, a posebice na pitanje uklanjanja iluzije?

Nakon što sam vam „otkrio“ tajnu koja glasi da je korijen svih iluzija osjećaj da svijest ima središte, u poglavlju „Iluzija“ pitao sam vas: „Gdje je središte svijesti? Kako doživljavate to središte svijesti i kako ga zovete?“ Nadam se da vam se odgovor odmah nametnuo i da ste ga, možda pomalo zbunjeno, ponudili sami sebi i rekli: „Ja? To središte zovemo 'ja', zar ne?“

Naravno. Osjećaj „ja jesam“ ili - kako ću ga ponekad zvati - jasamstvo (dakle ne jastvo, već s razlogom jasamstvo) nastaje kad nam se čini da svijest ima središte. U svakodnevnu govoru, jednostavno ćemo reći „Ja...“ a zatim nastaviti s glagolima da bismo objasnili tko je taj koji nešto radi ili kojemu se nešto događa. Sve što se događa, događa se nekome, zar ne? Točnije, događa se vama, jer ste vi u središtu svoga svijeta. Sve se vrti oko ja. Što je događaj (osjećaj, misao) bliži tom osjećaju ja, to je snažniji, ima veći utjecaj i posljedice.

Jasamstvo, osjećaj postojanja središta, središnji je autoritet vašega života; apsolutni monarh čija volja upravlja svim vašim postupcima. Sve dijelove svog života pretvorili ste u slojeve zaštite dragocjenog kralja, osobnu vladu i njene ministre (razum, intelekt, osjećaje), sudstvo (moć razlučivanja i prosudbe), policiju (mehanizme kontrole, obrasce ponašanja), špijune (osjetila) pa čak i vojsku (izražavanje govorom, karakterne osobine, a ako je potrebno i tijelo).

Sve što prosječan čovjek u ljudskom stanju doživljava, radi, osjeća i misli - a to podjednako vrijedi i za duhovno zrela čovjeka - strogo je centralizirano i vrti se oko jednog središta. Vrlo rijetko, gotovo nikad, takav će čovjek doživjeti nešto što bismo mogli zvati decentraliziranim iskustvom. Ako se tu i tamo javi, takvo će iskustvo biti vrlo zbunjujuće i vjerojatno će biti zanemareno. Ako se počne događati češće, zbunjenost će biti još veća, a iluzije koje se drže svog korijena (osjećaj da svijest ima središte) počet će se opasno tresti. I na kraju, kad pukotine u strukturi stvarnosti koja se oslanjala na centralizirani doživljaj svjesnosti postanu jako velike, možemo reći da je otpočeo proces dekonstrukcije iluzije. Moguće opasnosti tog procesa opisao sam u prethodnom poglavlju, ali i sami možete zamisliti, barem djelomično, o kakvoj se drastičnoj preobrazbi radi.

Osim dekonstrukcije iluzije, tu biste preobrazbu mogli nazvati i decentralizacijom svijesti. Taj naziv može označavati proces koji završava uklanjanjem svake iluzije, to jest prosvjetljenjem. Sama svijest... ona nikada zapravo nije centralizirana! Nama se čini da jest, iako to nije doista stvarno. Osjećaj da postoji središte i da smo to mi (ja), otprilike se može usporediti s osjećajem da se Zemlja ne miče i da je ravna. Radi se o lokalizaciji svijesti na jedno mjesto kroz zauzimanje točke gledišta. Ako se to dogodi, prividno dolazi do centralizacije, iako u stvarnosti toga zapravo nema. Svijest je oduvijek bila i ostat će decentralizirana.

Ipak, to ne znači da iluzorno stanje centraliziranosti ne postoji. Ono je stvarnost milijardi ljudskih stvorenja (ali i drugih) koja se mogu nazvati svjesnima.

Međutim, jednom kad iluzija nestane i kad pogledate unatrag... što se zapravo dogodilo? Središta nikada nije bilo. Radilo se samo o oblaku koji se privremeno oblikovao tako da je izgledalo kao da je to netko, a zapravo nije bilo nikoga.

Zbog te činjenice nastat će zbunjujući paradoksi o „putu bez puta“, o tome kako je „neprosvjetljenje iluzija“ (što bi značilo da smo svi prosvijetljeni, samo nam se čini da nismo) i druge slične izjave koje vam mogu um spetljati u čvor. Jednako tako, one vas mogu navesti na pomisao da ne treba ništa učiniti jer je sve već dobro i savršeno. A opet, mogle bi vas i potaknuti na anti-iluzornu monomaniju jer jako dobro shvaćate da, iako ste od nekoga naučili (i povjerovali u to) da je središte svijesti iluzija, vama se i dalje čini da postojite, da ste negdje unutra i dalje vi - vi. A ako vam se tako čini, to znači da korijen iluzije nije nestao, a to znači... da se ništa nije dogodilo i vi ste - unatoč riječima, shvaćanju i znanju - i dalje neprosvijetljeni (mada je to iluzija, ali ipak vam se tako čini, iako znate da to ne može biti, ali opet...).

Što onda da radite (ili ne radite), da biste kao svjesno, u osnovi decentralizirano stvorenje, izgubili osjećaj centraliziranosti koji zapravo predstavlja vaš ja (ah, ovo zvuči zastrašujuće) i na kraju se prosvijetlili i tako završili cijelu tu nesretnu priču o iluziji?

Nemojte pogriješiti i pomiješati ovu knjigu sa savjetima tipa „moraš raditi to i to“. Tako nešto moglo bi doći od središnjeg autoriteta. Sada već dovoljno znate o stvarnosti i shvaćate da sve zamisli o kojima ćete ovdje čitati dolaze iz decentraliziranog područja. To znači da mi ne pada na pamet govoriti vam što trebate činiti. Takva motivacija ne stoji iza ove knjige, niti je ona uopće zamisliva njezinu autoru. Već sam odavna izgubio sposobnost poimanja takve vrste odnosa. Stvarnost je drugačija: radim ono za što sam namijenjen, ili za što sam „postavljen“ na ovo mjesto. Kao što moji prsti trenutačno izvršavaju funkciju tipkanja i ne prave se da znaju zašto to rade, tako i ja koji privremeno nastaje da bi se uskladio s općim zapažanjem konsenzualne stvarnosti, i koji za sobom iz nepostojanja u postojanje povlači cijelu armadu osobnih značajki, jednostavno obavlja taj posao, ne praveći se da time upravlja, niti da zapravo zna odgovor na potpuno neshvatljivo pitanje zašto.

Ili, jednostavnijim riječima rečeno, nemam ni najmanju zamisao o tome što ćete vi s ovim učiniti, a još manje što biste trebali s tim učiniti. Ponuda je na stolu (u sljedećem poglavlju opisat ću moguće metode, a cijela knjiga zapravo predstavlja jednu od dvije metode koje su proizašle iz mog iskustva), a vaše je da iz toga izvučete što već možete.

Poglavlje sam otpočeo digresijskom usporedbom procesa decentralizacije izvana (politika, ekonomija, novac) i iznutra (dekonstrukcija iluzije, prosvjetljenje), pa ću ga i završiti u tom tonu.

Zamislite da proces decentralizacije tehnologije, društva, ekonomije i politike uspije, i to vrlo brzo. Koliko god nekima to zvučilo dobro (možda čak utopijski dobro, pa stoga nerealno), jasno je da će se mnogi vidovi našega života promijeniti. Primjerice, ako nestanu države kakve su sada, kako ćete se osjećati? Kad bi vas netko sada, iz ovih cipela, stavio u situaciju da više ne postoji institucija za koju vjerujete kako vas kao građanina štiti, biste li bili sasvim mirni? Što će biti kad nestane novca kojim sada plaćate račune i vi se nađete usred potpuno razvijene tokenizirane ekonomije? Nema više ni posla koji sada radite, jednostavno je nepotreban; ekonomski su odnosi postali apstraktni, a AI sposobna za vrlo složene prediktivne algoritme određuje količinu vašeg osobnog prihoda. Kako se osjećate na pomisao o tako nečemu?

Možda vas to i privlači na nekoj razini, ali istodobno osjećate strepnju; zar ne? Kako će sve to izgledati? Navikli ste na ovaj svijet, a sad ste se odjednom našli u nekoj drugoj stvarnosti. Zakonitosti centralizacije na koje ste navikli i koje dobro poznajete više ne vrijede, a na snazi su neki drugi, decentralizirani zakoni koje nitko nije odredio ni izglasao, već su jednostavno nastali, po prirodi stvari i života. Ako osjećate da gubite kontrolu, u pravu ste. Nemate je. Nitko je nema. Možete samo vjerovati da će sve biti dobro (ili da neće), ali to je zapravo nebitno jer se stvari odvijaju na nekoj drugoj razini. Više niste u središtu događanja. Može vas tješiti činjenica da nitko nije, ali to vas jednako tako može i zaplašiti: nema nikoga tko bi upravljao stvarima. U avionu nema pilota, a vi letite velikom brzinom u nepoznatu pravcu.

Kako se osjećate sa svim tim posljedicama eventualne tehnološke, ekonomske, političke i društvene decentralizacije?

Taj osjećaj pomnožite sa stotinu ili, još bolje - tisuću, i otprilike ćete znati kakav je osjećaj kad nastupi ona unutarnja decentralizacija u procesu uklanjanja iluzije. S jedne strane užasno je privlačno jer, pobogu, vrijeme je već, dosta je bilo te magle u umu i srcu, tog lutanja, zbunjenosti, pitanja i nesigurnosti. S druge strane... sve će se promijeniti i ništa više nikada neće biti isto.